Naravno, sasvim je u redu i svi svjedočimo tome da nas svakodnevnica, rutina, obveze i tko zna što sve ne, pomalo odmaknu s tog puta. Puta jednostavnog postojanja.

Baš sam pogledala u svoju mapu u računalu. Nađu se tu neku moji osvrti, misli, uvidi, tekstovi. Vidim da su zadnje riječi napisane prije skoro mjesec dana. Pomislim, ajme previše vremena je prošlo od kad sam bila tu i napisala nešto! Ali kojeg vremena? I što je to vrijeme? I koliko je to previše? I zašto je previše?

Pišući ovaj tekst znam da uopće ništa nije prošlo, ni toliko, ni onoliko, ni ovoliko. Vibracija duše jednostavno ima svoju bezvremenost. Ona je stalno tu, prisutna. I čeka nas. Da joj se vratimo i da nastavimo. Da joj se ponovo otvorimo. Kad god se vratimo sve je opet kao da zastoja u toj najsavršenijoj vezi koju ćemo ikada iskusiti nikada nije ni bilo. Slično je i u odnosima sa svim drugim divnim dušama koje uđu u naš život. Kad god ih susretnemo, vrijeme od posljednjeg susreta kao da ne postoji. Vibracija samo teče. Spaja se. Čini jedno divno savršenstvo.

Svakog puta, kad se iznova vratimo na put vibracije svoje duše, neupitno je da li ćemo naći sreću, mir, zadovoljstvo. I svjesni smo da tim putem trebamo što češće kročiti. I kažemo si od sutra ćemo više biti na tom putu. I tako to ide. Hoda. Putuje. Pa zastane. Pa opet nastavi. Leti. Pa padne. Pa ponovo dobije krila.

Jedna stvar koje se dobro ponekad prisjetiti jest ta da je boravak naše divne duše u ovom fizičkom tijelu ograničen. Zato, potrudimo se da dok smo u njemu, imamo što više tih trenutaka. Trenutaka u kojim  vibriramo sa svojom dušom. To je ono što daje slast i čar našem životu!

Sretno nam svima u proputovanju po bezvremenosti!