Predškolska dob. Pun si znatiželje. Jedva čekaš da te odvedu van, da nešto novo ugledaš, udahneš zrak, umuljaš ruke, nasmiješ se prolazniku, igraš se, napraviš što god ti dođe. Zaigrano. Bez predumišljaja.
Školska dob. Član sekcije „Biolozi“. Dođeš vikendom, mimo škole i onoga što moraš, pa tamo neki kutak s koje kakvim biljkama, malo se družiš, naučiš nešto, obiđeš biljčice, pokloniš im pažnju. Novi listovi, cvjetovi, stabljike i mirisi, raširenih te ruku obgrle pri sljedećem dolasku.
Srednja škola. Ideš pjehe gdje god kreneš. Nije važno koliko će trajati, glavno je da si vani, da ideš i da stigneš do svog cilja. Sretan si. Slobodan. Neopterećen.
Faks. Stižu neke nove obveze ali sve to jako dobro „hendlaš“. U fokusu je završiti obavezu pa da možeš ono što ipak malo više voliš. Ako si dobro organiziran stigneš jako puno. Možeš sve što zamisliš. Riješiš obveze i juriš u svoj svijet. Zašto faks, zašto obveze? Pa ono, lagodnije ćeš živjeti, društveni status bi ti trebao biti bolji, više ćeš znati, biti sposobniji, uspješniji. Prihvatiš to. I misliš ok pa valjda svi ti odrasli znaju što i kako treba. Nekako ni ne sumnjaš u to.
Zaposlenje. Hm, tu već kreće žešća bitka. Ozbiljan svijet. Nema više puno zezancije. Sad smo već odrasli, odgovorni ljudi. Dodatno se treba ovo i ono. Izgledaj ovako. Ponašaj se onako. Ovo nije primjereno. Sve više uvjetovanja, sve manje prostora za ono neopterećeno. Uzima te, polako ali neumoljivo. Sve si manje nasmiješen, više zabrinut, ne vidiš pticu, ne čuješ vjetar, ne miriši drvo iz parka, prođeš pored čovjeka a ne vidiš ga. Suptilno odlaziš u neki svijet koji ti se zapravo baš i ne sviđa. Ti u i tamo pobjegneš u planinu pa se napuniš i misliš dobro je. Sve je u redu, to mi se samo učinilo. Ali nije, za par dana opet sve je tu.
Sve je manje opuštenosti, sve više stege i rutine. Nekako si stisnut a percepcija odlazi u nekom čudnom pravcu. I tako to korača, gazi, prti sve ispred sebe. Dokle? Dok ti duša ne zavrišti. A onda kao da si dobio šamar na ulici od nepoznatog čovjeka, zastaneš i proces krene.
To putovanje može trajati tko zna koliko. Lijepo je ako si ga svjestan. Na žalost većinom nisi pa bude svega. Frustracija, loših poteza, ne baš sjajnih misli, ne daj Bože bolesti. Ali duša vapi za svojim i navodi te. Tako da jednom počneš sumnjati u to da je baš tako kako se kaže. Prije ili kasnije. Kad se odvažiš prihvatiti da baš i nije tako, stvari postaju jasnije. Ali smisli taj um nova pitanja. Kako sad? Što treba? Znam li ja to? Mogu li ja to?
Ne brini, sve je to ok. Od brige nikakve koristi. Jednostavno je, samo mi ozbiljni ljudi volimo komplicirati stvari. Najvažniji korak je vratiti se onom nesputanom djetetu u sebi. Tada sve lakše ide. A kako će ići dalje, što će doći, nije ni važno. Već taj prvi korak nosi mir, ispunjenost, opuštenost, ljubav.
Moje unutarnje dijete raduje lutati, uzgajati biljke, izazivati neke nove i bolje verzije sebe. I naravno pisati. Ne znam što će biti. Želja je puno. Najvažnije mi je da me to što činim raduje, da mi donosi osjećaj razigranosti i slobode. Da osjetim Život.
Želim nam to svima. Da smo što češće radosni, znatiželjni, otvorenog srca a ako treba čupavi i prljavi. I da iz takve verzije sebe utiremo neke svoje nove, razigrane putove. To će sigurno biti od velike koristi za sve nas. Naša osobna energija utječe na sve.