Ja bih nelagodu opisala kao senzaciju koja mi nikako ne godi. Osobito ako je jako intenzivna. Tjera me da previše mislim, ne samo o njoj nego o svakakvim, meni zapravo nevažnim, stvarima ne bih li pobjegla od nje. Zašto? Odgovor je jednostavan. Ne sviđa mi se.

Životno iskustvo pokazalo mi je da pobjeći se ne može. Jer bijeg je samo guranje problema pod tepih. A tako grbica pod tepihom raste i raste sve dok se ne spotaknemo. Često se i spotaknemo pa i dalje bježimo. Ali ona tako još više raste. Nakon toga najčešće se dogodi da padnemo. Ako ni tada ne stanemo ona i dalje raste.

Nije to neka zločesta grbica koja želi da ostanemo nepokretni i u gipsu. To je samo mala slatka grbica koja traži našu pozornost. Ona samo želi da ju vidimo, prihvatimo, pitamo, shvatimo, da joj pričamo, da ju čujemo, da ju zagrlimo.

Ako joj to priuštimo, ona polako nestaje. Tada se pred nama prostire kraljevski tepih. Po kojem možemo hodati bosih nogu i uživati osjećajući mekoću pod svojim stopalima. Opušteni. I nasmijani.

Sretni što smo shvatili da sve što je trebalo je prigrliti svoju nelagodu i nemir. I da upravo taj zagrljaj je ono što nam je poslužilo da imamo svoj veći mir.

Mir je naše prirodno stanje, a nelagoda i nemir mogu biti naš precizni putokaz prema onome što je najbolje za nas. Tamo gdje je nemir nije pravi put.

Možemo brže prepoznati pravi put, put većeg mira, prakticirajući mindfulness u svakodnevnom životu.