Poznati su mi „objektivni“ razlozi poput onih kasno mi je u ovim godinama, krenut ću dok završim još ovo i ono, krenula / krenuo bih ali nedostaje mi još samo ovaj ili onaj uvjet. Iz današnje perspektive svjesna sam da to su bile samo „mišolovke“. Koje nisu lovile miševe nego moj život.
Pisanje i čitanje moja su ljubav još od djetinjstva. Moje pjesmice i sastavi objavljivani su u SMIB-u, moja majka ponosno čuva moje prve uratke. Kao gimnazijalka sam s oduševljenjem pisala osvrte na razna književna djela, u svakom sam nalazila neku ljepotu i vrijednost. Kao planinarka sam nastavila pisati putopise za naš blog. Prijatelji i bliski ljudi su me oduvijek molili za pomoć da im sastavim nešto za ono što im je bilo potrebno. Ta divna energija koju mi donosi pisanje je oduvijek postojala negdje u meni, ali fizički rezultati su ipak bili više na nebu nego tu na Zemlji.
Druga nikako manje važna ljubav su ljudi. Na drugom su mjestu samo zato što sam te ljubavi još kasnije postala svjesna. Kad malo bolje razmislim, cijelog života obraćali su mi se baš razni ljudi. Različitog spola, dobi, uvjerenja, obrazovanja, stilova života. Neki od njih poznati a neki i potpuni stranci. Znala sam hodati ulicom, sresti osobu prvi put u životu a da mi onako bez zadrške ispriča svoju trenutnu životnu priču. Uvijek bih priču saslušala, možda čak ne ni zbog toga što me zanimala nego što imam u sebi taj dio da dopustim čovjeku njegov flow. Uglavnom sam više energetski dala svoje empatije nego što sam nešto konkretno rekla. Nakon takvih susreta znala sam se osjećati baš čudno. I s pitanjem zašto se ovo dogodilo? Pitanjem na koje nisam imala odgovor. A uvijek sam se osjećala da čovjek je otišao baš sretan zbog tog našeg susreta.
Treća jednaka ljubav su osobni razvoj, psihologija i duhovnost. To su teme koje sam „gutala“ oduvijek. Prve tehnike sam počela prakticirati već nakon srednje škole a do danas sam ih prilično isprobala na svojoj koži. Jako dugo je u meni postojala maštarija da se na neki način bavim osobnim razvojem. I postajala je ona sve glasnija.
Sve to događalo se bez nekog posebnog smjera, svijesti, razumijevanja. Kockice su se jasnije počele slagati tek nakon nekoliko većih uzastopnih brodoloma u životu. Prije bih rekla na žalost a danas bih rekla na sreću, da upravo ti brodolomi su me doveli do toga da postanem svjesna svega ovog što dijelim s tobom.
Šećer na kraju bio je COVID slučaj koji me probudio do kraja. Bio je to onaj zadnji okidač za konkretan pokret. Tada je vrlo brzo nastala Essentia. Moj prvi pravi svjesni korak gdje sam sve to što sam zapravo čitavog života negdje uspavano u sebi bila, počela i činiti i biti. Pisati, raditi s ljudima, istraživati, čitati i dijeliti. Osim toga, vječiti sam sanjar o puno ljepšoj verziji života na Zemlji od one kojoj većina trenutno svjedoči tako da Essentia je postala moja prilika da kroz nju napokon izrazim i taj dio sebe. Zašto baš tada? Ne znam odgovor na to Ali vjerujem da razlog postoji.
Dragi moji čitatelji, nije mi nikako bila namjera pisati o sebi, uzdizati se niti bilo što slično. Željela sam samo podijeliti svoj put. Moja namjera je podijeliti s vama svoju sreću što radim to što radim svakog dana. Moja namjera je otvoriti vam neka nova pitanja i poglede na vaš život. Moja namjera je ponuditi vam podršku i pomoć na vašem putu kroz individualni coaching ili mindfulness trening ukoliko mislite da bi vam takva pomoć mogla dobro doći.
Želim vam svu sreću na vašem putu! Želim vam da nikad ne izgovorite tužne riječi „moglo je biti“! Želim vam da prigrlite vaše želje i krenete u svoju osobnu promjenu koja vam je potrebna da ostvarite sve ono što duboko u sebi želite! Zar ne zvuči bolje pokušati pa makar i ne uspjelo nego željeti i nikada ne pokušatii?!