Mislim pri tome na brojne, predivne i moćne tehnike, učitelje, knjige, članke, blogove, radionice, terapeute. I tko zna kakvi nam se drugi čudesni sastojci još mogu pojaviti kao najslađa okrjepa na vlastitom putu prema novom, nepoznatom i uzbudljivom jelu ili još neisprobanom koktelu kojeg naše osjetljivo nepce još nije iskusilo. Tko što više voli.

Sve to novo, slasno, umiljato i primamljivo nastaje u velikoj mjeri iz umne znatiželje. Možda čak i naše ljudske nezasitnosti usudila bih se reći. To je s jedne strane prekrasno. Pretvara nas u živahnu pčelu koja se seli s livade na livadu. Pčelu koja ponekad bezglavo gušta tražeći novi cvijet. Nađemo se tako, kako letimo hrabro i brzo. I želimo još. Ta neutaživa želja za novim ubrzava nas tako da sve češće osjećamo da nema dovoljno prostranstva, da nema dovoljno livada, boja, mirisa i okusa.

Čini mi se sasvim očekivanim da nema. Kad nas je brzina i glad za novim odvukla od punoće iskustva. Dubine. Beskrajne ljepote. Osim živahne pčele možemo biti i usporeni puž. Koji se polagano sljubljuje s putem kojim ide, upijajući sve njegove sastojke a ipak krećući se prema tamo gdje je naumio.    

Lijepo je biti i pčela i puž! Mindfulness pristup životu može ti pomoći da uzmeš najbolje od biti žedna pčela i biti mudri puž. Uvijek u nekom novom a ipak uvijek u svom smjeru. Polagano upijajući svoj put. Ostavljajući svoj autentični trag.