Duboko u sebi imamo svoja nadanja, čežnje, očekivanja. Vidimo se kako ih ostvarujemo negdje u budućnosti. Ili se zavaravamo kako smo ih već ostvarili u potpunosti i dovijeka. I upravo zbog toga propuštamo vidjeti da baš danas imamo sve što nam je potrebno. Propuštamo vidjeti svakodnevne sićušne promjene svega drugog oko nas. Vidimo sebe većim, moćnijim i drugačijim od prirode. A to definitivno nismo.

Često se zapitam čemu ovaj paradoks. Danas kao odgovor vidim nedovoljno svjesnosti i dubljeg razumijevanja ljubavi i promjene. 

Došlo mi je danas da ponovo čitam Kafku. I hoću.