Sve što je stvoreno i kako je stvoreno, apsolutno je savršeno. Pišem ju i osluškujem. Tu riječ „savršeno“. Nekako ne godi mom uhu. Zvuči ofucano. A trebala bi biti najelegantniji ton u melodiji koju želim da svačije uho čuje u svoj njezinoj punoći. Ali koju drugu riječ da upotrijebim? Skladno? Božanstveno?  Nemaju mi ni te riječi dovoljnu dubinu. Pokušat ću objasniti o čemu pišem.

Prepoznaješ li trenutke kada sve što se odvija u tvom životu ima svoju lakoću? Nastavlja se jedno na drugo, povezuje se i stvara mozaik iz snova. Mozaik u kojemu nisi ono što si navikao ili što si naučen biti. Mozaik u kojem si sam sebi nepoznat a opet sam sebi bliži nego ikad prije. Mozaik u kojemu naizgled nemoguće postaje opipljivo i moguće. Mozaik kojeg kad pogledaš iz svog novog oka pokazuje ti da si sa svojim izborima stvorio jednu malu ali jako važnu kockicu. Kockicu mozaika svog života.

Kockicu stvaraš kad si na svojoj istinskoj frekvenciji. I evo sad opet razmišljam o toj riječi s početka. I nekako mi ipak uhu najviše godi riječ „prirodno“. Prirodno je upravo onako kako treba biti. I nikako drugačije. Sve ostalo je samo bitka iza koje mozaik nema kockicu koja mu nedostaje da svojim prizorom oduzima dah. Mozaiku iza koje melodija nema lepršavi ton koji nosi u visine niti riječ ima snagu koja donosi baš tu jedinstvenu priču.

Sve što je stvoreno apsolutno je prirodno. Osluškuj svoju prirodu. Stvaraj kockice za mozaik svog života. Čeka te i bez tebe neće ostvariti svoju pravu punoću.