Nisu nas to učili u školi. A ni u obitelji. Ali nije to do škole. A ni do obitelji. Poziv da učimo je uvijek tu. Samo je pitanje kada ćemo ga čuti.

Bocne nas s vremena na vrijeme. Većinom lagano. Ali neprimjetno. Osjećaj poput borove iglice dok hodaš bosa/bos. Daš malo pozornosti, ruka brzo očisti iglicu. I stvar je „riješena“. Zaboraviš na iglicu.

Tko zna koliko takvih sličnih poziva bude ali mi ih uglavnom ne čujemo. Sve dok ne dođe onaj malo glasniji. Osjetiš nešto poput ježeve bodlje na koju si stala/stao. Sad se moraš posvetiti malo više. Osim što boli, moraš ju s nečim izvući a nemaš ništa pri ruci. Odeš šepajući kući, nađeš pincetu, dezinficiraš nogu. I zamisliš se. Odakle se stvorio taj jež? I ubrzo zaboraviš ježa.

Ide to opet tako. Do jednog dana. Odeš trčati a noga upadne u rupu koju uopće nisi primijetila/ primijetio. Dobiješ longetu. Nema hodanja 3 tjedna.

Sjediš tako a radila/radio bi svašta. Ali okolnosti traže da moraš prihvatiti ono što je tu. Boriš se s tim, brojiš dane i čekaš da možeš dalje po starom. Nakon nekoliko dana prihvaćanja toga gdje si,  odjednom se sjetiš borove iglice, ježa i rupe u travi. I čuješ ih kako ti manje više govore istu stvar. Nose sličnu poruku. Upravo tog trenutka čula/čuo si poziv. Poziv da počneš malo bolje osluškivati. Od tada jednostavno znaš da više ne može biti po starom.

Meni se mindfulness pokazao kao odličan put za osluškivanje. I mogu reći da učenje ide polako. Malim koracima. S raznim izazovima na putu. Ima onih koji mi se sviđaju više ali i onih koji mi se baš i ne sviđaju. Najljepša stvar od svega je što svaki taj izazov, a pogotovo onaj koji mi se ne svidi, donese neku bolju verziju mene. To mi daje osjećaj ispunjenja.

Došli smo ovdje učiti, rasti i evoluirati. Rekla bih iz svog iskustva da osluškivanje je pravi put.