Ne vidiš dan, ne vidiš noć. Nervira te naoko beznačajna priča majke koja treba samo tek nekoliko trenutaka tvojeg prisustva i suosjećanja. Ne čuješ partnera/partnericu koji/koja je za tebe uvijek tu a ima ti reći nešto lijepo što toliko želi podijeliti s tobom. Ne vidiš poruku koju ti šalje sedmogodišnji nećak. Nacrtao je prekrasan crtež i želio ga podijeliti s tobom. Uvjerena sam da bi i sama/sam mogla/mogao nabrojiti još puno toga.
Dođu ti glupi trenuci. Kada nas jednostavno nema. Nema nas tamo gdje toliko volimo i želimo biti. Ne čujemo tada niti sebe. Sebe koja/koji traži samo nekoliko udaha i izdaha. A kamoli nekog drugog. Trenuci su to kada Vrtlog obveza, misli i svačega nametnutog pokuša preuzeti naš Život i sve ono što nama znači, u svoje ruke?
Ali Život u svakom trenutku ipak radi za nas. Uvijek nas vraća na pravi put. Uvijek nam pošalje ono nešto baš za nas. Nešto što će nam pomoći da se vratimo na svoj put. Put naše radosti i mira. Život nas ipak poznaje najbolje. Puno bolje nego što se i sami poznajemo.
U jednom od mojih takvih dana gdje je moj osobni odgovor na svako od ranijih pitanja „da“, izašla sam na ulicu i srela jednog poznanika. Kad sam ga upitala kako je, kratko je odgovorio, bez pretjerane drame, da je izgubio jedino dijete. Trideset godišnjaka. Zdravog. Sposobnog. Uspješnog. Ali je nastavio priču pozitivno: „ Ostala je unuka. Stara godinu dana.“ Ljudi moji! Počela sam nakon tih nekoliko rečenica plakati kao malo dijete. Na kraju mi je čovjek rekao „Nemoj plakati“ i stavio mi ruku na rame. I otišli smo. Svatko u svom smjeru.
Kada sam se vratila kući, Vrtlog je nestao i napisala sam ovaj tekst. Za nas. Ponovo sam shvatila da mi je Život koji me najbolje poznaje, donio takvu situaciju upravo zato da mu čujem glas. Možda se oglasio i ranije. Vjerujem da je. Ali nisam ga čula. Ovaj glas jesam. Došao je tu da me dotakne i da me vrati na moj put. Sve ono što je pokušalo preuzeti Život je nestalo. I sjela sam pisati za nas.
Želim poručiti svakome da Život najbolje zna. Treba osluškivati njegov glas. Treba trenirati prisutnost. Da čujemo glas što prije. I da više svog životnog putovanja usmjerimo tamo gdje osjećamo da trebamo. Meni se kao jako dobar put pokazao mindfulness trening.