Opušteno. U nekom svom ritmu. S nekim svojim tihim željama u sebi koje uvijek nešto koči da ih ostvariš. I onda nenadano dođe taj neki „THE“ trenutak. Trenutak kad ti se sve posloži u glavi uz neke tvoje stvari koje su te mučile i kočile i kada shvatiš da bez veze su te mučile jer to si jednostavno Ti. Ti takav kakav jesi. I tako bi rado taj svoj trenutak podijelio sa svima. Podijelio bi ga samo zato što ti je toliko značio. Jer podržao je tvoju bit. Tvoju prirodu. Tebe.

Trenutak je to kad si ogoljen, iskren, nježan, pun ljubavi i suosjećanja. Prema sebi. I drugima. Svjestan si da to je samo trenutak u kojem želiš izraziti sebe bez ikakve namjere da utječeš na tuđe izbore i odluke. I svejedno se ne izraziš onako do kraja. Zašto? Zato što sve ovo u čemu si odrastao, čega si na neki način dio, na što si naučen, što je prihvatljivo, drugačije je od toga.  Svjestan si da nema pravog razloga da se ne izraziš. I da jedino važno je da nije protiv, nego za drugog. Za svačiju pravu prirodu i dobrobit. Ali svejedno ne izraziš se.

Ako se i tebi dogode ti trenuci, zanima me jesi li svjestan što je to što te zaustavilo? I voljela bih znati da i tebe je zaustavilo samo danas.  I da znaš skupa sa mnom. Da sutra je novi dan. Nova prilika. Da izraziš sebe.