oko nečeg što nam je jako važno, tada je to teže vidjeti. To mogu biti situacije kada ostanemo bez posla i prihoda na koje smo navikli. Ili možda kad se razbolimo tako da nam način života kakvog smo vodili do tada odjednom nestane pred očima. Ili neke druge situacije koje svatko sebi može nabrojati. U takvim situacijama promjenu koja se događa najčešće vidimo kao nesreću. A najrjeđe kao priliku. I upravo zbog toga zaglavimo u tome puno duže nego što je potrebno. To je sasvim ljudski. Znam to jer čovjek sam. Svjedok sam vlastitih takvih situacija. Pa tako i znam da, čovječno je, nadati se da takve velike promjene više neće doći. Jer ponekad zna biti zastrašujuće kako ruše sve ono što je postojalo prije. Znam i da nema jamstava. Ali isto tako znam da mogu raditi na svojoj unutarnjoj snazi, boljem razumijevanju i prihvaćanju promjene.

Promjena svega događa se stalno. Događa se ona i upravo sada. Ali mi ljudi većinom nemamo takve sposobnosti da smo je u potpunosti svjesni. Osim, ako je baš jako velika za naše biće kakvo trenutno jest. Ne možemo prkositi promjeni. Ali ono što možemo jest da sami potičemo osobnu promjenu. Malim koracima, na kojima možemo graditi svoju svjesnost, perspektivu, izdržljivost, stabilnost.

Da bismo mogli činiti te male korake, treba znati osvijestiti situacije koje su nam prilika za to. Da bismo ih uopće mogli samostalno osvijestiti, potrebno je trenirati svoju svjesnost. U suprotnom nećemo ih uočiti. Moja iskustva pokazala su da prakticiranje mindfulness tehnika otvara puno mogućnosti za samostalno uočavanje prilika za promjenu. Mindfulness tehnike jačaju tvoj odnos sa samim sobom, podržavaju tvoj osobni razvoj. Podržavaju tvoju odluku da se mijenjaš i rasteš. Ali isto tako primjena istih može donijeti neku novu svjesnost koju ponekad možemo udahnuti u sebe i kroz razgovor s osobom uz koju se osjećamo podržano. Nevažno je da li je to brat, majka, prijateljica, partner, terapeut ili trener. Važno je da je osoba tu za tebe i da je otvorena srca. Ponekad je samo mala podrška baš ono što nam treba da možemo nastaviti svoj put.

Da se vratim na početak priče. Bez obzira na podrške drugih koje su nam ponekad potrebne, Život nam je vjerojatno najmoćnija podrška kada to nismo u mogućnosti biti sami sebi. Primjer koji ide u prilog tome jest moje današnje iskustvo. Toliko volim pretakati sebe u riječi i dijeliti ih s drugima ali već nekoliko dana iz mene ne izlazi ni riječi. Započela sam sumnjati. U sebe, u svoju intuiciju, u svoj glas duše. Trajalo je to nekoliko dana, a onda odjednom, nenadano i neplanirano dogodio se trenutak. U trgovini sam. Nastala je gužva. Uslužuje nas najsrdačnija trgovkinja koju sam ikad srela. Ispred mene u redu dvoje ljudi s posebnim potrebama, s dvije šake kovanica plaćaju svoj račun. Brojanje traje, gužva se stvara, prodavačica puna strpljenja broji komad po komad. Zaključi da nedostaje im samo 10 kuna ili jedna šaka kovanica. Mene je Život podržao. Donio mi je trenutak u kojem je sam osjetila ljubav i povezanost. Odjednom se čujem:  „Dodat ću ja 10 kuna“. Srce mi puno svega. I evo sjedim pišući. Inspiracija je došla. Život me podržao, pomogao mi da prebrodim sumnje u sebe i evo me pišem. Ne onda kad sam ja to htjela nego onda kad je Život rekao. Život traži da se pustimo. Traži povjerenje. A tada je sve neplanirano, nepredvidivo i drugačije. Prekrasno!