Neuvjetovan bilo kakvim pravilima i strukturama. To je ono vlastito neoskvrnjeno postojanje. To je ona veza same/samog sebe sa sobom. To je ono s čim smo došli na ovaj svijet.

Ovo nije poziv na bunt. Niti anarhiju. A pogotovo nije usmjereno protiv zajedništva. Ovo je samo nježan poziv na osobno buđenje. Poziv da promisliš da li je baš sve što i kako činiš u skladu s onim što u dubini sebe osjećaš. Poziv da pronađeš, prihvatiš i podržiš ono što u dubini sebe osjećaš da trebaš. To uopće ne znači da se sve u tvom životu treba potpuno promijeniti. Toje  samo poziv da budeš svjesna/svjestan svih melodija koje postoje u tebi a ne samo onih najglasnijih. Jer najglasnije su većinom neiskrene. I uvjetovane. Iskreno je bezuvjetno. Ali ne i bljutavo. Nego magično. S posebnom nijansom.

Za prepoznavanje nijansi potrebno je raditi. I one će sigurno donijeti promjene u tebi. Takve tvoje promjene s vremenom, upornošću i povjerenjem u sebe, malo po malo, učinit će promjene oko tebe. Promjene kakve želiš vidjeti. Korak po korak. Važno je samo da bude korak, da znaš zašto ga radiš i da ide putem mira i ljubavi.

Zašto je jako važno osvijestiti i njegovati svoju individualnost? Ne iz sebičnih razloga. Ako ne osvijestiš i ne njeguješ svoju individualnost, moguće je da ćeš učiniti jako puno toga a da zapravo ni sama/sam ne znaš točno zašto. A rezultat toga nikako ne može biti ljubav. Dovoljno je da se zapitaš tko je to tko apsolutno zna što trebaš misliti, osjećati ili činiti. Pa tko bi drugi to mogao biti nego samo ti?! 

Upravo tada kada osvijestiš svoju individualnost i daš joj na značenju, njeguješ ju, tek tada možeš stvarno nešto učiniti za drugoga. Jer tek tada činiš zato što se ti tako osjećaš. Zato što ti tako želiš. Zato što to si ti. Tek tada daješ i primaš onu pravu ljubav. Ja se u tome ne smatram ekspertom nego samo osobom koja osvještava svoju individualnost prakticirajući mindfulness tehnike. I osobom koja izabire takav put. Godi mi. I zato ga želim dijeliti s tobom.

Na kraju teksta želim istaknuti jednu osobu, moju dragu profesoricu engleskog jezika, koje sam se sjetila pišući ovaj tekst. Više puta sam ju kroz život srela i čula kako s oduševljenjem govori: „Vi ste bili moj prvi razred. Bili ste uistinu posebni. Nikad više nisam doživjela toliko individualista na okupu. Bili ste svako na svoju stranu a opet odlična cjelina.“ Svaka čast mojoj profesorici što je još 90-ih bila toliko svjesna. I što je već tada podržavala individualizam. I dobrobit svih nas. Ja to s ovim tekstom želim nastaviti. Za dobrobit svih koji će se u ovim riječima pronaći.