Potiskuješ li ju? Praviš se da ne postoji? Čvrsto je se držiš pod svaku cijenu? Okrećeš glavu? Žmiriš? Zatvaraš oči? Uši? Bježiš gdje god se pruži prilika?

Ja sam imala, imam i znam da imat ću još pregršt toga. Vjerujem da imamo to svi. Prije, sada ili kasnije. Sasvim je svejedno. Imamo to. Držimo to duboko u sebi. Čvrsto. Snažno. Guramo to što dalje, što dublje. Bilo gdje se može. Samo da ne izađe van. I da se ne moramo suočiti s tim.  Zašto?

Vjerujem iz raznih razloga koji postoje samo u našem umu. A svima im je zajednički naziv strah. Strah od odbacivanja. Osuđivanja. Neprihvaćanja. Kazne. Nepripadanja. Ismijavanja. Nepoznatog. Boli. Ma tko to može znati kakav sve to može biti strah. Osim nas samih.

Dokle god taj strah postoji, ta nježna i dobronamjerna maštarija nikad neće postati stvarnost. Nije ni malo lako suočiti se sa strahom. Znam to jako dobro. Ali isto tako znam da ako se ne suočim, pobjeći ću samo nakratko. Jer pobjeći se ne može. Niti treba.

Zato želim materijalizirati poruku koju meni moja duša šalje. Daj priliku i onom tišem, nježnom i zaljubljenom glasu u tebi. Da bude. Dopusti mu da ti pokaže svoju stvarnost. Ako mu ne dopustiš prihvatit ćeš da su lanci straha jači od prostranstva ljubavi. Dopusti boli da bude jer ona je samo maleni dio puta da ostvariš svoj san. A kada ga ostvariš, vjeruj mi, ta bol će ti biti smiješna.

Budi svoja sloboda, budi Ti. Nema druge osobe na ovom svijetu kao što si Ti! I svijet čeka tvoju slobodu da iskusi ljubav kakvu samo Ti možeš donijeti sa svim onim što jesi.