Jedan od onih propisanih dana kad znaš unaprijed da se baš tad trebaš osjećati nikako drugačije nego upravo tako kako treba u taj dan. I činiti upravo to što treba. Vjerujem da svatko tko čita zna kako je to kako treba.

Isto tako vjerujem da svatko tko se na taj dan ne osjeća baš tako, koliko god se trudio ipak ima onaj neki tanki osjećaj koji nije baš tako sjajan. Zašto? Pa zato što taj dan treba biti upravo tako i nikako drugačije. Ali dobro. Šta se tu može. Zna se kako je red. Ako ti i nije tako ili šuti ili se pravi da ti je tako ili živi svoj dan.

Živjela sam svoj dan. Ali ipak javio mi se i taj tanki osjećaj. Šapnuo mi da nešto kod mene baš i nije u redu jer se ne osjećam upravo tako. Lagala bih kad bih ti rekla da nije. Prva ovogodišnja vožnja biciklom provjetrila je taj polu stvarni glas. U glavi.

Umorna i zadovoljna poslala sam ga na daleko putovanje.

Budim se. Oko mene mrak. Pogledam na sat a ono prošlo tek sad vremena od odlaska na spavanjac. Ne znam što me probudilo. Ležim kad čujem kucanje po vratima. Još uvijek nisam sigurna čujem li ga ili samo sanjam. Da, čujem.  

Noć se spletom nekih čudnih okolnosti pretvorila u nenadani susret četvero ljudi. Jedan od njih imao je problem, ostalih troje su kao vojska stali uz njega.

Prošla je ponoć. I više nije bio Valentine's day. Ali tek tada je došao taj osjećaj.

Na kraju svega stoji: Go with the flow, not with it should be.