Zašto? Svjesna sam da ako ona nije funkcionalna, nerealno je očekivati da će ostale veze i odnosi biti uspješniji. Znanje je to koje nastaje kroz životnu školu. I meditaciju.

Veza s vlastitom intuicijom je preduvjet da znamo kuda plovimo, kamo želimo stići i što je to što za čim zapravo tragamo. Da osvijestimo što je to što nam je toliko potrebno?

Većinom, na žalost, samo srljamo kroz život najčešće nesvjesni da takva vrsta veze uopće postoji.  Uglavnom osvijestimo i krenemo razvijati tu lijepu vezu onda kada imamo svoje važne snove bez kojih se ne bismo ostvarili onako kako nam je neophodno. Ili kada nam biće uzdrma neka baš onako nelagodna stvarnost. Ali super. Kako god bilo, ipak je bolje ikad nego nikad. Iako, tu vezu možemo početi razvijati neovisno o tome. Kroz meditaciju. Izbori su na nama.

Što god nas potaklo da ju počnemo razvijati dobro je došlo. Pa makar se ponekad na prvu i ne činilo baš tako.

Veza s unutrašnjom mudrošću je nježna veza. Treba strpljenje, upornost, poštovanje, ljubav.  A treba to i svaka druga veza. Redovita meditacija joj sve to može pružiti. 

Šareni snovi ili možda neka ne baš sjajna iskustva polako nas usmjeravaju. Bude, gurkaju, pipkaju, štipkaju. Zovu nas na razne načine da se spustimo na to sveto mjesto. Mjesto gdje veza s vlastitom intuicijom započinje. To je mjesto naše duše. Koja strpljivo čeka. I tiho doziva.

Trenutak kada čujemo taj važan poziv, početak je buđenja. Otvaranja za mogućnost da nije baš sve što naša mudra i neumorna glava smisli najbolje za nas. Početak je to iskrenog osjećaja da nismo ni blizu toga da smo sveznajući. Niti svemogući. Početak je to spoznaje da nismo sami. Da ono što je u umu nije jedini svijet. Da imamo u sebi najboljeg partnera/partnericu. 

To je točka u kojoj prava ljubav počinje pričati svoje najljepše priče.

Za kraj je dovoljno samo Buddhina rečenica: Tražio sam te kroz tisuću života a ono je oduvijek bilo unutar mene.