To je komunikacija koja može biti vrlo raznovrsna. Baš kao i ona vanjska.

Ponekad pričamo sa svojim unutarnjim kritičarem. Ponekad s unutarnjim trenerom. Ponekad s živim ili preminulim roditeljima. Ponekad s vlastitim ili tuđim uvjerenjima. Ponekad s pročitanim knjigama. Ponekad sa svojim ranijim lijepim ili bolnim iskustvima. Čitava je paleta takvih razgovora ako malo bolje promislimo o tome. I ako im damo na važnosti.

Unutarnja komunikacija nije ništa manje važna od one prema van. Usudila bih se, iz svog iskustva, reći da je čak i važnija jer definitivno utječe na sve ono što u konačnici komuniciramo prema van. Prema onima s kojima živimo, s kojima se viđamo, družimo, razgovaramo.

Namjera mi je da te izazovem da promisliš o mojim riječima. I da barem ponekad usmjeriš svoju pozornost na onaj razgovor koji se događa unutra. Da ga promotriš, doživiš i da o njemu kasnije promisliš. Kako? Kroz redovitu meditaciju. Kroz redovito vrijeme provedeno u promatranju procesa, dijaloga, emocija i svega ostalog što se događa u tebi. Zašto?

Unutarnje promatranje te može naučiti svašta novog. Prije svega o tebi. A onda i o drugima. Vjeruj mi da može biti zabavno poput nekog odličnog SF filma, tečaja ili knjige. I što dulje promatraš sve je zabavnije. Otkriva neki sasvim drugi svijet. Nikad prije viđen, jedinstven i upravo zato najzanimljiviji.

Najbolji dio od svega je taj da kad redovito odvajaš vrijeme za svoj unutarnji dijalog, postaješ osoba koja bira što joj od tog svega unutra odgovara isto kao što inače biraš s kim ćeš se, kada i koliko družiti. Postaješ osoba koja odabire onaj unutarnji razgovor koji je na tragu tvojih maštanja i nadanja. A onda se i tamo negdje vani poslože neki novi dobri razgovori. Neke nove prilike. Neke nove stvarnosti.