Ne znam možeš li se složiti s tim da ipak nije baš sve samo do nas osobno. Dio smo nečeg većeg. Dio smo prirode. Dio smo života.

Kako se sve drugo u prirodi mijenja i samo održava, vjerujem da je tako i s nama ljudima. Vjerujem da nije sve do našeg znanja. Dio smo prirode. Dio smo procesa kojemu nema ni početka ni kraja. Samo ga trebamo prepoznati i poštovati.

Premalo smo povezani s vlastitim srcem i previše u mislima pa vrlo lako skliznemo u priču da smo kroz život naučili sve što treba i da jako puno znamo. Ali već sutra će nam pokazati da ne znamo skoro ništa. Jer sve ono što smo jučer znali odjednom kao da više ne vrijedi.

Dođu nam neki novi izazovi i na njih automatski počnemo gledati kroz svoja prošla iskustva. A upravo to nas odmiče od našeg srca. I umjesto da otvaramo srce da zakoračimo u nešto novo, oko njega gradimo tabor misleći da će nas to zaštititi. Kad je tabor čvrst i jak, najudaljeniji smo od svog srca i upravo tada osjećamo se izgubljeno i usamljeno. Na svu sreću baš ti osjećaji nas zaustave da se prije ili kasnije vratimo čuti što nam govori naše srce i da shvatimo da energija uložena u izgradnju tabora je energija uložena uzalud.

U trenutku kad ponovo čujemo svoje srce pokazujemo svoju spremnost za neki novi korak.

Meditacija nam pomaže da više svoje energije trošimo na njegovati puteve svoga srca a manje na izgradnju tabora koji nas ionako nema od čega zaštititi.  Sve što nam se događa je samo prirodni proces i najbolje što možemo učiniti za sebe a tako i za druge je da smo ga što više svjesni.

Veza s vlastitim srcem je podrška koju nam je uvijek i svugdje dostupna. Više o tome na poveznici

https://www.centar-essentia.com/index.php/programi/item/81-slusaj-svoje-srce