Dani u kojima živimo daleko od svog srca znaju donijeti osjećaj težine, nemira i usamljenosti. Ako smo toga svjesni, kako si uopće dopustimo živjeti takve dane? Bilo bi to najlogičnije pitanje kada bi baš sve ovisilo samo o našim super moćima. O našem velikom znanju. 

Jako si sretna osoba ako ti Život donese da te nešto ili netko sasvim neočekivano ali nadnaravno i duboko dotakne. To je nešto što se jednostavno dogodi. Nekim čudnim i neobjašnjivim putevima. Tome ne znaš uzrok, ne možeš izraziti okus, miris, niti boju.

Zvuči tako skromno i jednostavno a opet tako krupno i složeno. Istovremeno snažno poput bure i krhko poput stakla. Dok je snažno sve je divno, ide u tvom smjeru, gura te, pomaže ti, daje ti vjetar u leđa. Ali što kad te slomi?

Uglavnom su nas učili pravilima pristojnog ponašanja. Jedno od njih je izreći „hvala“ kada nešto dobijemo. Poklon, lijepu riječ, gestu ili pažnju. Nazvala bih to zahvalnošću iz uma. No jesu li nas učili o tome da postoji i „hvala“ iz srca?

Lako je moguće doživjeti ovaj naslov kao pomalo čudan. S potpunim pravom. Ipak smo svi tu na našoj dragoj planeti Zemlji.