Vibracije duše neprestano su tu. Puno sam im bliže tijekom meditacije. I kad pišem. I u mnogim drugim divnim trenutcima kada sam bez pretjeranog mozganja i analiziranja. Kad samo postojim. Bivam. Upijam i živim baš ono što mi je tu. Ili pak kad činim nešto što me nosi. I daje mi vjetar u kosi. A ti? Kada si im ti najbliže?

Poznaješ li i ti neku Ljiljanu? Vjerujem da vas puno ima koji biste mogli odgovoriti „Da, poznajem Ljiljanu ovu ili Ljiljanu onu“. Meni na prvu, iako obraćam joj se uvijek s tepanjem i raznim nadimcima a nikad ne s Ljiljana, odmah u mislima imam moju Ljilju, moju dragu, best frendicu. A odmah iza toga u mislima imam i drugu Ljilju. Moju nezaboravnu radnu kolegicu. Ako ne poznaješ niti jednu Ljiljanu, molim te nemoj otići! Ova priča uopće nije za Ljiljanapoznavatelje. 

….jedna od najvećih zagonetki. U neprestanoj promjeni. Danas je mršava i svijetle puti. Sutra s punim usnama, oblinama i dugim trepavicama. U nekom trenutku s bradurinom do prsa. U drugom opet s dječačkom frizurom i pripijenom odjećom uz tijelo.

Budilica je glasno i jasno obznanila istinu. Četiri sata i trideset minuta. Probudila me. Osjetim neku dječju radoznalost oko toga što mi donosi ovaj novi dan. Iza toga začujem tako privlačan glas mog Kreveta. Obećava mi toplinu, bezbrižnost, opuštenost, lakoću. Sve ono za čim tragam. Sasvim je ljudski priželjkivati ugodu, pomislim.

Osjećaš li se često kao da ti vrijeme nekako bježi? U neprestanoj si jurnjavi a ne znaš dođe li ti prije jutro ili večer? Prati li te osjećaj da nisi stigla/stigao dovoljno toga u danu? Događaju li ti se trenuci koji kao da traju vječnost? Ako je odgovor na većinu ovih pitanja da, onda je pravo vrijeme za preispitati svoje stavove o vremenu.